Punk pjesnikinja iz Jalove zemlje
Ulazimo i pogled nam prvo pada na Billie Joan. Izgleda poput normalne osobe, a ne poput nekog nadnaravnog bića, možda će htjeti pristati na to da ju intervjuiram. Do koncerta je preostalo još sat i pol. Idealno za razgovor. Dok smo čekale da završi tonska proba, Lara i ja smo uživale u atmosferi koja vlada u Knjigozemskoj: hrpa knjiga, zagasito svjetlo (Lara nije bila oduševljena) i zidovi oblijepljeni plakatima.
"Ljudi su u redu, mjesto je OK, Billie Joan ne izgleda kao oštrokondža koja će te napasti, možeš ti to." -misli su to koje su mi prolazile kroz glavu dok sam s Larom izmijenila pogled koji je značio: "Idemo, možemo mi to."
-"Bok! Frendica i ja pokrećemo blog o umjetnicima pa me zanimalo smijemo li ti postaviti par pitanja?"
-"Naravno! Odgovorila je veselo Billie Joan koja je vjerojatno tada na mome licu mogla vidjeti izraz blagog šoka prouzrokovanog činjenicom da nas nije odbila. Od zbunjenosti se nismo sjetile niti predstaviti.
-"Slobodno me pitajte što god želite, trudit ću se biti što iskrenija prema vama." - izrekla je, a ja sam shvatila da je svo moje živciranje bilo uzalud i da je moja sugovornica otvorena i pristupačna osoba. Tjeskoba koja me obuzimala se počela polako topiti.
Billie Joan piše i izvodi svoje pjesme na engleskom jeziku. Kada sam ju pitala zašto engleski, a ne hrvatski, odgovorila je da joj se tako čini prirodnijim, da pjesme izlaze iz njena glave na engleskom. Naravno, engleski jezik joj omogućuje i da ju više ljudi i razumije. Svakome strancu koji u Hrvatskoj vidi lijepe plaže i savršeno mjesto za ljetni odmor dovoljno je da zaviri u tekst pjesama Billie Joan i da shvati da nije sve tako bajno kakvim se čini. S obzirom na to da pjeva na engleskom i da je svjesna koliko je teško biti umjetnikom u Hrvatskoj, upitala sam ju razmišlja li o odlasku iz Hrvatske. Billie Joan je spremno odgovorila da u doba interneta nema potrebe za selidbom. Putem interneta njene pjesme mogu doći do svakoga. Iz tog odgovora uslijedilo je pitaje vidi li svjetlu budućnost u Hrvatskoj. Ugodno me iznenadio njen pozitivan odgovor. Billie Joan smatra da ima nade i da se kroz glazbu mogu probuditi buntovništvo i želja za promjenom u ljudima.
Zanimalo me smatra li Billie Joan da joj je lakše ili teže biti glazbenim vodama zbog toga što je žena. Odgovorila je da do sada nije imala niti jedno negativno iskustvo ili bila podcijenjena zbog toga. Drži da svakog tko želi uspjeti očekuje težak rad i trud, te da se na kraju dana ne gleda kojeg si roda nego koliko se trudiš i ulažeš u svoju umjetnost.
Tijekom razgovora dotaknule smo se i kulture slušatelja. Billie Joan pričala nam je koliko voli kada ljudi dođu i slušaju njenu glazbu, kada stvarno obraćaju pozornost na njen tekst. Tada se i stvara posebna veza između izvođača i publike. Dok nam je to pričala, u sebi sam se nadala da ju zadarska publika neće razočarati.
S obzirom na to da se vrijeme koncerta sve više približavalo, a Lara i ja smo i dalje pričale s Billie Joan, upitala sam ju ima li neke posebne pripreme pred sam nastup. Odgovorila je da voli prije nastupa pričati s ljudima, jer joj to smanjuje nervozu.
Transformacija iz Ivane Pezo u Billie Joan odvija se u sekundi, jednostavno. Ivana stavlja crni šešir na glavu, sjeda iza mikrofona, uzima gitaru u ruku i postaje Bille.
Počinje pjesma i Billie nas uvodi u svoj svijet. Očaravaju me njena ranjivost i iskrenost. Dok pjeva, otkriva svoje misli i cijelu sebe. Dok pjeva, ranjiva je. Upravo se zbog toga divim njenoj hrabrosti da stane pred nepoznate ljude u nepoznatom gradu i pokaže svoje misli i stavove. Kako vrijeme odmiče, a jedna pjesma zamjenjuje drugu, više nemam osjećaj kao da sam na koncertu, nego da prisustvujem intimnom druženju s prijateljima. Također osjećam olakšanje - publika pozorno prati koncert. Položili smo ispit. Između dvije pjesme zazvonio je mobitel jednoj osobi u publici. Osoba s druge strane pita hoće li stići na koncert. U telefonski razgovor se upliće i sama izvođačica. Obavještava da su, nažalost, preostale još samo dvije pjesme. Ali, ostaje nada budućeg susreta.
Koncert završava, ljudi se okupljaju i čestitaju izvođačici. Zaslužila je. Čestitamo joj i Lara i ja, uz zahvale na koncertu i na tome što je pristala da pišemo o njoj na našem blogu. Kažu da je svaki početak težak, ali Billie Joan nam je svojom pristupačnošću i kritičkim pogledom na svijet olakšala početak rada na našem blogu. Boljeg sugovornika nismo mogle ni poželjeti
-M.
Ulazimo u Knjigozemsku. Unutra je toplo i miriši po tamjanu. Uranile smo. Tek nekolicina ljudi sjedi u prostoru koji nalikuje spoju čitaonice i nečijeg dnevnog boravka. Knjige su posvuda, a na zidovima su slike i naljepnice koje propagiraju jednakost spolova, anarhiju i pad religije. Zašto ja nisam ovdje češće?
Naručujemo pivo, a žena koja tamo radi (ili volontira? Nisam sigurna kako stvari ovdje funkcioniraju) stavlja lovu u kutiju na kojoj piše „Donacije za struju“. Nekako mi je toplo oko srca zbog toga, nisam sigurna zašto. U svakom slučaju, izgleda da ne primaju previše donacija jer svijetla gotovo ni nema, barem iz moje, fotografske perspektive. Kasnije pale i svijeće. Ipak, sve to skupa pridonosi nekakvoj ugodnoj i intimnoj atmosferi po kakvoj je, izgleda, Knjigozemska poznata.
Lijepa, neupadljivo odjevena cura sjeda za stol do nas. Billie Joan. Prilazimo joj i govorimo kako planiramo započeti blog na kojem ćemo pisati o glazbenicima i umjetnicima općenito te kako ona ima čast (sarkazam, buraz) biti prva osoba o kojoj ćemo pisati. E da, zaboravljamo se predstaviti. Svaka čast, cure. Srećom, Billie je ful otvorena i spremna za razgovor. Čini se da smo joj okej.
Netko stavlja lazanje pred nju. Sjetim se članka o fotografu Bradu Eltermanu koji se proslavio jer je fotografirao Joan Jett kako jede pomfri. Joan u Billie Joan je preuzeto od Joan Jett, a ja to naravno shvaćam kao neki kozmički znak pa joj kažem: „E sori, ali ja ću te sad fotografirati dok jedeš.“ i okinem par fotki. Nažalost, skroz je mračno, ja sirota nemam flash i kada pogledam na display, pomislim: „Sranje, ne želim da me se zapamti po ovome.“
Lazanje-tip opet dolazi do Billie, ovaj put bez lazanja i nešto joj šapne na uho. Dosta je priče, vrijeme je za svirku. Punk pjesnikinja ustaje i kreće prema bini. Pod binom mislim na jednu malu stolicu (nimalo osvijetljenu!) oko koje su kaučevi i fotelje na kojima sjedi publika. Uzima akustičnu gitaru s naljepnicom Boba Dylana, njezinog glavnog mentora. Predstavlja se publici i govori da je iznenađena što nas je tako puno došlo. Kreće svirka.
Najavljuje svaku pjesmu govoreći nam njihove naslove te značenja koja se kriju iza tekstova. Čini se da se publici to sviđa; jedan tip nešto komentira prije svake pjesme. U jednom trenutku njih dvoje čak ulaze u raspravu. Ništa zlobno, više smiješno i simpatično. Osjećam se kao da sam u dnevnom boravku u kojem se okupila mnogobrojna obitelj nakon dugo vremena.
Ipak, nitko se ne oglašava dok Billie svira. Svi žele čuti što ima za reći. Ja si ne mogu pomoći, a da ne pomislim kako me pomalo podsjeća na Patti Smith; Dylanov utjecaj, naglasak na tekstu umjesto na melodiji, pa čak i nešto u njezinom glasu na trenutke.
Nakon što otpjeva pjesmu o svom pokojnom ocu, nastaje potpuna tišina. Čak se i pljesak čini neprimjerenim. U zraku se sada, osim mirisa tamjana, osjete i snažne emocije. Nema sumnje, ova punk pjesnikinja iz jalove zemlje daje cijelu sebe u svoju glazbu.
-L.
Ekipica se skuplja
